pirun i ožica

Nešto ukusno a na brzinu, u skladu sa količinom slobodnog vremena kojeg imam poslednjih dana :)

(more…)

Moj tata je dijabetičar. Kada je saznao dijagnozu, prvih par godina mama je pokušavala da mu hranom smanji šećer u krvi, i on se toga strogo pridržavao. Sada već koristi terapiju, ali i dalje pazi što jede i ne konzumira šećer. U početku mu je teško padalo da ne jede ništa slatko, a sada već sve više ima proizvoda za dijabetičare po većim supermarketima, pa se tu nađe i dijet čokolada, i keksi, i kremić, i napolitanke.

Što se tiče pravljenja kolača za dijabetičare, običan šećer (saharoza) se može zamijeniti nekim substitutom (fruktoza, sorbitol, maltitol). Od toga, jedino fruktoza može često da se nađe po prodavnicama. Ali avaj, zamijena nije tako jednostavna. Prvo što količina fruktoze koja se stavlja je manja (umjesto 100gr šećera ide 60gr fruktoze), a i normalno zbog drugačijeg hemijskog sastava, kolači ispadaju drugačije! Važna je preciznost, i kod kolača mjere ne mogu baš da budu otprilike :)

(more…)

Moj prvi susret sa slatko-slanim kombinacijama bio je u Hong Kongu. Imala sam 16 godina. Do tada, samo jednom sam bila van zemlje, i uglavnom sam bila naviknuta na meni dobro poznatu maminu kuhinju.

Dobro se sjećam dana kad sam otišla. Ponosno noseći majicu na kojoj je pisalo Montenegro, jedva sam čekala da moja avantura počne. Moji su me ispratili na aerodrom, još uvijek u nevjerici da imam toliko hrabrosti da odem sama u nešto potpuno nepoznato. Kasnije sam se vraćala na neke moje životne odluke i sama se pitala odakle mi hrabrost. Jedini zaključak do kojeg sam došla je – mladost = ludost. Svaka avantura desila se bez mnogo razmišljanja. Sad ni u ludilu ne bih tek tako otišla na Tajland sa jednim ruksakom na leđima ne znajući gdje ću da spavam tu noć, i vjerovatno se ne bih tako lako uputila na planinarenje kroz Yunnan provinciju a ne znam riječ kineskog.

Nego, dvije godine u Hong Kongu su bile zanimljive i sa kulinarskog aspekta. Otišla sam sa idejom – ja imam otvoren um, i sve ću da probam! A onda… Recimo da je moje iskustvo podijeljeno: prve godine sam se držala internacionalne kuhinje i odbijala da probam nešto što mi je “zvučalo” neobično, a druge godine sam tamanila kinesku hranu i razne vrlo neobične specijalitete (čak sam probala i tzv. smrdljivo voće, durian). Živjela sam na campus-u vrlo internacionalne škole za koju sam dobila stipendiju (UWC), i čija je menza imala ovu podjelu na zapadnu i istočnu kuhinju. Sad mi je žao što sam se usudila da jedem ovu istočnu tek druge godine. I sad mi nedostaje kineska hrana. Ovo što služe u nazovi kineskim restoranima, nema veze sa onim pravim. Godinama nisam jela Chinese steamed fish, mooncakes, hand-pulled noodles, Bing Tang Hulu u Pekingu, ili svjeze dumplings iz bambusovih kosarica…

Eh… Nego da se ja vratim na ovu slatko-slanu kombinaciju. Jeste da nema veze sa kineskom kuhinjom, ali me ovo sa ananasom podsjetilo na te dane. Sjecam se da sam jednom prilikom zvala mamu i rekla: “Ovi su ludi što sve spajaju zajedno. Ja obožavam gambore, i obožavam ananas, ali zajedno ne ide!” Tada nisam imala pojma što je dobro :) (more…)

Dok sam živjela u Italiji paštu sam jela gotovo svakog drugog dana. Na milion različitih načina. I sad bih, ali mi smeta što ne mogu svakodnevno da nađem neke bazične sastojke kao što su bosiljak i pinjole. Da, mogla bih da zasadim bosiljak u saksiji, ali sam sigurna da mi ne bi uspio. Jedva da jedan mali bonsai u ćošku dnevne sobe još uvijek živi, i to samo zato što može da preživi i 5 dana bez vode (možda može i duže, ali  mislim da je 5 dana najduže da sam zaboravila na njega). A koliko znam svježi bosiljak prodaje samo jedan prodavac na čitavoj maloj pijaci u Podgorici, i to uvijek spakovan u plastičnoj kutiji veličine porodičnog sladoleda. Količina bosiljka u toj kutiji je za mene prevelika, a on ne prodaje na manje, pa onda ni ja ne kupujem često. Ali bitno je da ga ima i da može uvijek da se nađe kad je potreban :) (more…)