pirun i ožica

Moj prvi susret sa slatko-slanim kombinacijama bio je u Hong Kongu. Imala sam 16 godina. Do tada, samo jednom sam bila van zemlje, i uglavnom sam bila naviknuta na meni dobro poznatu maminu kuhinju.

Dobro se sjećam dana kad sam otišla. Ponosno noseći majicu na kojoj je pisalo Montenegro, jedva sam čekala da moja avantura počne. Moji su me ispratili na aerodrom, još uvijek u nevjerici da imam toliko hrabrosti da odem sama u nešto potpuno nepoznato. Kasnije sam se vraćala na neke moje životne odluke i sama se pitala odakle mi hrabrost. Jedini zaključak do kojeg sam došla je – mladost = ludost. Svaka avantura desila se bez mnogo razmišljanja. Sad ni u ludilu ne bih tek tako otišla na Tajland sa jednim ruksakom na leđima ne znajući gdje ću da spavam tu noć, i vjerovatno se ne bih tako lako uputila na planinarenje kroz Yunnan provinciju a ne znam riječ kineskog.

Nego, dvije godine u Hong Kongu su bile zanimljive i sa kulinarskog aspekta. Otišla sam sa idejom – ja imam otvoren um, i sve ću da probam! A onda… Recimo da je moje iskustvo podijeljeno: prve godine sam se držala internacionalne kuhinje i odbijala da probam nešto što mi je “zvučalo” neobično, a druge godine sam tamanila kinesku hranu i razne vrlo neobične specijalitete (čak sam probala i tzv. smrdljivo voće, durian). Živjela sam na campus-u vrlo internacionalne škole za koju sam dobila stipendiju (UWC), i čija je menza imala ovu podjelu na zapadnu i istočnu kuhinju. Sad mi je žao što sam se usudila da jedem ovu istočnu tek druge godine. I sad mi nedostaje kineska hrana. Ovo što služe u nazovi kineskim restoranima, nema veze sa onim pravim. Godinama nisam jela Chinese steamed fish, mooncakes, hand-pulled noodles, Bing Tang Hulu u Pekingu, ili svjeze dumplings iz bambusovih kosarica…

Eh… Nego da se ja vratim na ovu slatko-slanu kombinaciju. Jeste da nema veze sa kineskom kuhinjom, ali me ovo sa ananasom podsjetilo na te dane. Sjecam se da sam jednom prilikom zvala mamu i rekla: “Ovi su ludi što sve spajaju zajedno. Ja obožavam gambore, i obožavam ananas, ali zajedno ne ide!” Tada nisam imala pojma što je dobro :)

Sastojci:

400 gr ćurećih grudi

2 crvene paprike

1 žuta paprika

zelena salata

cherry paradajz

200 gr pečurki

100 gr pancete

100 gr feta sira

100 gr ananasa iz konzerve

sirće (ja koristim bijelo balzamiko)

kašičica origana, so, vegeta

Priprema:

Za salate vam stvarno i ne treba neki recept, a pogotovo ne tačne mjere sastojaka. Sve može da se doda “otprilike”.

Ćureća prsa isjecite na tanke filete, začinite vegetom pa stavite na grill. U međuvremenu isjecite paprike, cherry paradajz, salatu, i feta sir. Pancetu isjecite na kockice pa propržite na tiganju. Na tu istu mast od pancete, kratko propržite šampinjone isječene na listiće. Kada je ćuretina gotova isjecite je na komadiće. Sve zajedno pomiješajte, dodajte ananas iz konzerve, so, po želji biber i origano. Dodajte sirćeta po želji i servirajte.

Ja nisam dodavala ulja u salatu. Isjeckan feta sir, panceta i ostali sastojci daju dovoljno sočnosti pa mi ulje nije bilo potrebno.

Ovo je moja ulaznica za igru “Ajme koliko nas je” na temu ananas čija je domaćica Branka sa Homemade by B. Igru je pokrenula Snježana sa bloga Dalmacija Down Under.